Trodnevni program, o 136. obljetnici smrti biskupa Ivana Antunovića, Katoličko društvo „Ivan Antunović” organiziralo je u Subotici 7., 12. i 19. siječnja.
Sveta misa tim povodom služena je u subotičkoj katedrali 7. siječnja. Misu je predslavio i prigodnu propovijed održao vlč. Tomislav Vojnić Mijatov, upravitelj Župe svetog Jurja iz Subotice i pročelnik Izdavačkog odjela ovoga društva. U koncelebraciji je bilo nekoliko svećenika.
Dana 12. siječnja položeni su vijenci na spomenik biskupu Antunoviću. Vijence su, osim Katoličkog društva, položili i predstavnici Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU „Hrvatska riječ”, UBH-a „Dužijanca”, HKC-a „Bunjevačko kolo” iz Subotice i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini.
Završni događaj trodnevne manifestacije bio je XXXII. „Razgovor” 18. siječnja u Pastoralnom centru „Augustinianum”, posvećen temi „Uključenost vjernika laika u život mjesne Crkve”. O sebi i svome angažmanu u Crkvi govorili su: katehistica i vjeroučiteljica Nevena Gabrić, orguljaš i zborovođa Miroslav Stantić te ravnatelj Caritasa Subotičke biskupije Gábor Ric.
„To mogu jedino vjernici laici”
„Kako je počelo moje uključivanje u život župe? Morala bih se vratiti na svoju obitelj, naše nedjeljne svete mise, privrženost mojih roditelja Crkvi i vjeri, a onda i dragom liku s. Mirjam Pandžić koja je nas vršnjake pozvala da se pridružimo pjevanju u Katedralnom zboru ‘Albe Vidaković’ . Kao dijete nisam razmišljala niti imala svijest o tome je li to važno, nama je bilo veselo i lijepo. Časna je bila zadovoljna, njezina radost se prenosila na nas, naše mladenačko raspoloženje se prenosilo na nju. Uz sestru Mirjam je vezan i početak mojeg oblačenja u nošnju, pa sam se i na taj način polako približila životu župe i zavoljela Dužijancu. Uz to sam nekada čitala na misama. Uz djetinjstvo je vezan i moj dolazak u crkvu na ispomoć kod velikog spremanja crkve. Otkrila sam da spremati crkvu nikada nije dosadno kao kada se sprema kod kuće. To samo pomaže da se uz crkvu više vežemo”, kazala je na početku svojega izlaganja Gabrićeva.
O tome kako je postala vjeroučiteljica je posvjedočila: „Slušala sam odgojiteljicu iz vrtića ‘Marija Petković’ koja je zanosno pričala o Teološko-katehetskom institutu koji je upisala i pitala me zašto se i ja ne upišem. Shvatila sam to kao poziv, upisala se i 2010. diplomirala. Prije završetka studija sam na poziv župnika Stjepana Beretića počela dolaziti na župni vjeronauk, a kasnije su uslijedile škole gdje sam bila angažirana. Posljednje dvije godine radim u šest škola, prisutna sam i u župnom vjeronauku u katedrali, a subotom imam sat u Župi Uzvišenja Svetoga Križa. U dva navrata sam držala župni vjeronauk i u Župi sv. Jurja. O ljepoti, ozbiljnosti, predanosti i načinu rada s djecom naučila sam od našeg župnika Stjepana”, navela je.
„Da su vjernici laici hitna potreba Crkve, kako
svećenici ne mogu doći do duša koje su se udaljile od Crkve, nego to mogu jedino laici koji s njima žive pokazalo se istinito u susretu s djecom koja ne dolaze u crkvu, ali su upisana na katolički vjeronauk u školi. Mnoge nikada ne uspijem privući u crkvu. Dogodi se da djeca počnu dolaziti na župni vjeronauk i nastave i nakon primanja sakramenata, no ima i onih koji odustanu. Uvijek to vezano uz roditelje. Neki roditelji ne daju priliku za razgovor, ne pokažu interesiranje, to ih opterećuje… Drugi se otvore, ispričaju svoje životne priče, pa je to opet prilika da kako najbolje znam progovorim o Bogu. Ponekad je dovoljno naći im se pri ruci, saslušati ih, moliti za njih, suosjećati s njima. U kratkim prolaznim razgovorima u zbornici s kolegama bude zgodnih momenata za koju riječ o vjeri ili Crkvi”, navela je Nevena neka od iskustava.
Vjeroučiteljica je priznala kako se nerijetko u svojem poslu osjeća neuspješno. „Škole u kojima radim imaju malo djece na katoličkom vjeronauku, malo je i grupa, nekako teško sve ide. Onda se sjetim da je sv. Terezija Avilska rekla da Gospodin ne gleda toliko na veličinu djela, nego na ljubav kojom se čini. Ove riječi me utješe, umire, i daju novu snagu. Ljepota vjeroučiteljskog poziva je i ta što školsko zvono uvijek najavi priliku za novi početak, a onda znam da pred sobom imam 45 minuta da pokušam barem malo približiti i sebe i tu djecu Bogu. Uvijek im je interesantnije slušati o nekim vjerskim istinama kroz primjere ili iskustva drugih ljudi. Zato su mi uvijek dobrodošli lijepi primjeri koje vidim oko sebe”.
Gabrićeva je u nastavku spomenula neka od svojih iskustava svjedočenja evanđelja u različitim prigodama svoje katehetske službe, kao i neke od drugih svojih angažmana u Crkvi.
„Moje je poslanje glazbom naviještati kršćanske vrednote”
Miroslav Stantić, koji je već 12. godinu na službi subotičkog katedralnog zborovođe i orguljaša, opisao je put svojega glazbenoga oblikovanja. „Ljubav prema glazbi rodila se u meni u ‘Maloj’ i ’Velikoj’ crkvi, gdje su sestre Naše Gospe s. Bernardica i s. Mirjam vodile glazbeni život. Uz njih sam prvi puta sjeo za harmonij i orgulje, te nevješto stao pred zbor. Kasnije ustrajno vježbanje sviranja klavira, orgulja, te zanimanje za povijesne tekovine glazbe, uz ohrabrivanje njih dvije i mojih roditelja, dovelo me je u srednju glazbenu školu, te na Fakultet muzičke umjetnosti u Beogradu na Odsjek za muzikologiju u klasu prof. Sonje Marinković, gdje sam stipendist Zaklade „Renovabis”. U ovim godinama bilo je toliko usvojenoga znanja, blagotvornih kontakata s vrhunskim stručnjacima koji su moj glazbeni rad kako u crkvenoj glazbi tako i u oblasti muzikologije i koncertiranja obilježili za cijeli život”.
Stantić je naveo događaje koji su obilježili neke od godina njegovoga djelovanja kao crkvenoga glazbenika. „Prije deset godina imali smo veličanstvene Dane Albe Vidakovića o 100. godišnjici njegova rođenja i 50. smrti. Povjerena mi je organizacija međunarodnoga znanstvenoga skupa te koncerta, na kojima su sudjelovali stručnjaci iz više zemalja i rasvijetlili lik ovoga našega velikana u do tada nekim nepoznatim segmentima njegova rada. Bile su obilježene godišnjice rođenja Alekse Kokića, biskupa Matije Zvekanovića te drugih. Poseban i važan koncert bio je na ‘Mokranjčevim danima’ u Negotinu, najznačajnijem glazbenom festivalu u Srbiji, kada smo se sa zborom ‘Collegium musicum catholicum’ predstavili djelima gregorijanskoga korala, Vidakovića, te hrvatske sakralne glazbe. Uz to, naš je glazbeni apostolat ušao duboko u kulturne i umjetničke krugove u Srbiji i Hrvatskoj i šire, te je subotička katedrala postala jedna od ‘uzora crkvene glazbe’ u našem narodu. To je plod rada vjernika laika članova naših zborova i njegova dirigenta”, kazao je on, dodavši kao primjer subotičke uskrsne koncerte katedralnoga zbora. „Izvedbe velikih misa sa solistima i orkestrima, razni prijenosi misa, te mnoga gostovanja doprinose ugledu i prepoznatljivosti naše mjesne Crkve”, rekao je Stantić.
On je na kraju dodao i iskustvo svojeg profesorskog angažmana u Glazbenoj školi u Subotici, rekavši kako su se mnogi od kolega glazbenika i učenika uključili u rad zborova, neki sviranjem, a neki i postali aktivni vjernici. „Uloga vjernika laika u Crkvi je dvosmjerna putanja uz zajedničku suradnju na izgradnji kako umjetnosti tako i drugih ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Naše, ili u ovome slučaju moje poslanje jest pokušati glazbom naviještati spomenute vrijednosti ljudima s kojima radim, te tako doprinositi ugledu i promicanju naše glazbene i umjetničke baštine, kao i ugledu mjesne Crkve”, zaključio je Stantić.
Gábor Ric govorio je o svojim motivima i iskustvima u djelovanju i vođenju Caritasa.
Nakon toga, nazočni su imali prigodu postavljati pitanja i uključiti se u razgovor. Pozitivni primjeri bili su poticajni za slušateljstvo.
U sklopu programa XXXII. „Razgovora”, stihove Alekse Kokića „Bunjevci biskupu Antunoviću”, koji su napisani o 50. obljetnici Antunovićeve smrti i objavljeni u Subotičkoj Danici za 1938., pročitao je Marko Križanović.
Zv. – J. Š.
